splitskijudi

... ono ka ... evo van link ... šta bi vi više:

http://amac.hrvati-amac.com/index.php?option=com_content&task=view&id=3647&Itemid=143

Sjećanja na Domovinski rat - Gorki bademi

Ponedjeljak, 09 Kolovoz 2010

Tog dana, početkom kolovoza 1995. godine, dva hrvatska vojnika su se srela u ulici Kralja Zvonimira u Drnišu, odmah nasuprot zgrade bivših Boksitnih trbounjskih rudnika i zgrade lokalne radio postaje. Visoki momci, kratko podšišane smeđe kose, obučeni u maskirne uniforme, žurili su u pravcu centra. Jedan je trčao iz parka pored Budišine kuće koji je zarastao u travu i korov. Od starog sjaja ostala je samo neuređena živica stara desetljećima, a koja je dijelila park od pločnika. Iz kolnika je izbijala trava, na nekim mjestima visoka i do metra. Iz daljine se čula oluja... U trku je Bili zagrlio Peku.
O njemu se neće pjevati pjesme, pisati romani, snimati filmovi. Sjećaju ga se tvrdi kamen na Ključici... Mama, tata, obitelj i prijatelji.  
-    Nisam te vidio više od tri godine, prijatelju. Od onog dana kad sam iz Garde otišao u 4. a ti u 142, - rekao je Peki. 
-    Nemam ja pojma tko si ti, Bili, - uzvratio je skoro ljutito Peko, ipak zastajući na pločniku ispred devastirane Joškove gostionice. 
-    Kako nemaš, a znaš mi ime?!. Bili smo skupa 91. u Gardi...
-    A  ja ti kažem da nisam bio ni u Gardi ni u 142. I ako nastaviš tvrditi da jesam, ..
-    Što se ljutiš, Peko!?
-    Od sada zapamti da ja nisam bio nigdje. Sve si sanjao... Rata nije ni bilo. 

Na ulazu u zgradu s podignutim prizemljem pored  teškog boksitnog kamena stajao je mladi hrvatski vojnik, s beretkom na glavi, uredno izbrijan,....

Bili  je ponovo otrčao preko parka kad se nečega sjetio. Vratio se preskačući preko živice na kolnik i sustižući Peku koji je ponovo zastao u hodu niz ulicu.

-    Opet ti...
-    Nije to, Peko... Jesi li čuo...što...? Za Marka?
-    Nestao.
-    To i ja znam!
-    Bojim se, prijatelju...da je zarobljen.

I već su obojica trčala dalje...

Iste godine sedmog rujna su se skinuli. Bili se zaposlio kod privatnika, oženio, dobio sina. Peko  je digao kredit za razvojačene branitelje, posadio vinograd, kupio traktor i obnovio kuću. Još je momak. 

A Marka, Marka su našli nekoliko mjeseci kasnije, kilometrima daleko... U džepu vojničkih hlača je još imao  izblijedjelu vozačku dozvolu.

O njemu se neće pjevati pjesme, pisati romani, snimati filmovi. Sjećaju ga se tvrdi kamen na Ključici... Mama, tata, obitelj i prijatelji. 

 Zastave na stjegu se mijenjaju sve rjeđe.

Jadranka Jagoda Matić