splitskijudi

                                                  

Povijest splitske brodogradnje

Brodograđevna industrija Split smještena je u Splitu, regionalnom središtu istočne Jadranske obale i drugom najvećem gradu u Hrvatskoj, čija povijest seže još od vremena rimskoga cara Dioklecijana. Značajniji razvoj brodogradnje na ovim područjima započinje osnivanjem nekoliko manjih remontnih brodogradilišta i njihovim udruživanjem 1922. godine.

Split je početkom 20. stoljeća brojio čak sedam škverova, kojima se može pribrojiti i po jedno brodogradilište u obližnjem Vranjicu i Solinu. Nema što se od brodova nije gradilo: od sitnih popravaka i remonta, gradnje ribarskih koća, jedrenjaka do motornih jahti, jedrilica, putničkih, ratnih i patrolnih brodova. Bilo je to doba između dvaju svjetskih ratova, kada je Split od siromašnoga grada s ruba Habsburškog Carstva sazrijevao u glavnu luku Kraljevine Jugoslavije. Škverova je bilo u svim dijelovima grada: Matejuška na zapadu, Lučac na jugu, Lora i Supaval prema sjeveru i istoku; gdje god da je pogled sezao, pružale su se vizure jarbola s kalafatima.

Povijesni izvori kazuju o najstarijem brodogradilištu modernog doba, škveru “Košćina”, utemeljenom 1831. godine na Lučcu. Brodogradilište ugledne obitelji Košćina na toj lokaciji radi do 1875., kada se zbog željezničke pruge kopa prokop kroz Lučac i Manuš pa seli zapadno od Matejuške, podno Tomića stina, na mjestu gdje je danas bivši hotel “Ambasador”.

Godine 1893. podno Katalinića brijega, u gradskoj luci Dinko Ivanko gradi malu baraku budućeg škvera “Ivanko”. Nakon pet godina malog remonta škver gradi prvi jedrenjak imena “Slavni Vis”. Parobrodima je “Ivanko” bio nezaobilazni dio rute kad god je trebalo nešto popraviti. Kasnije se dokapitalizira s novim dioničarima i mijenja naziv u ''Brodogradilište D. Ivanko i drugovi''. Prvi svjetski rat smanjio je djelatnost brodogradilišta, a uložen kapital nije se mogao vraćati. Uz pomoć nekolicine splitskih privrednika, sedamnaestog ožujka 1918. utemeljeno je novo društvo za gradnju, popravak, kupnju i prodaju brodova, naziva ''Splitsko brodogradilište Jug'', u kojem Dinko Ivanko postaje tehnički poslovođa.

Godine 1922. osnovano je Pomorsko industrijsko i tehničko poduzeće “Braća Matijević”, poslije preimenovano u “Marjan”. Malo remontno brodogradilište podno tvornice cementa “Betizza” dičilo se dokom kupljenim u Trstu. Osim vlastite elektrocentrale, škver poduzetne braće imao je ljevaonicu, elektrotehničku i kovačku radionicu, a radionica za autogeno varenje bila je tehničko čudo neviđeno u onodobnom Splitu.

Brodogradilište “Pakmor” inženjera Pavla Kosičeka bilo je prestižno poput današnjih koji grade jahte. Brzi motorni i sportski čamci visoke elegancije bili su zaštitni znak škvera na zapadnom dijelu gradske luke. Zanimljivo je kako je mali “Pakmor” izrađivao i karoserije za “Fordove” kamione. Osnovano je 1923., a ugašeno 1960 godine.

Zrakoplovni as Vatroslav Bulimbašić 1930. u Lori osnovao je brodogradilište koje je gradilo maone, jedrenjake i čamce. Nijemi svjedok jednog vremena je navoz za izvlačenje brodova koji još postoji u ratnoj luci Lora. U Lori je škver imao i korčulanski brodograditelj Petar Jeričević koji je 1954. zatvoren zbog izgradnje vojne luke.

Krajem tridesetih godina prigodom gradnje dviju podmornica u francuskom brodogradilištu “Siege Social Ateliers et Chanties de la Loire” iz Nantesa, uspostavljeni su prvi kontakti oko angažiranja francuskog kapitala u jačanju brodogradnje. Prvi rezultat tih razgovora ostvario se u ožujku 1931. godine formiranjem tvrtke ''Jugoslavensko društvo za izradu i opravku brodova” sa sjedištem u Beogradu.

Novoosnovano društvo kupilo je krajem ožujka 1931. godine Pomorsko-industrijsko i tehničko poduzeće ''Marjan'', i to dok, ljevaonicu i mehaničku radionicu, a 18. kolovoza 1931. godine kupljeno je i brodogradilište ''Jug'' i njegove nekretnine na Glavičinama-uvala Supaval.

Novoosnovana tvrtka izvršila je u prvoj godini poslovanja popravke na 53 parobroda, 2 jedrenjaka i 3 čamca s ukupno 35.751 tona. Već početkom 1932. godine društvo je pristupilo proširenju poslovnih površina i podizanju proizvodnih pogona. Započeta je gradnja dvaju navoza od 60 i 80 m, te nekoliko radionica. Odlukom glavne skupštine dioničara ”Jugoslavenskog društvo za izradu i opravku brodova” izvršena je izmjena naziva tvrtke , tako da od 11. kolovoza 1932. godine novi naslov glasi Brodogradilište ''Split'' A.D., te je određeno da se i sjedište društva premjesti iz Beograda u Split. Otvaranje Brodogradilišta ''Split'' izvršeno je 8. listopada 1932. godine svečanim spuštanjem popravljenog jedrenjaka ''Kozjak''. Godine 1933. izgradjena je i prva novogradnja (Novogradnja br. 1.) – barkasa dužine 11m s ugradjenim diesel motorom, a naručena je od Kraljevske mornarice. Svečano porinuće i primopredaja obavljeni su 7. lipnja 1933. godine.

Pod Francuzima je uvedena viša tehnologija, razvila se suvremena brodogradnja, te gradnja brodova od čelika. Investirali su velik novac, izgradili su i dva suvremena navoza, a profit se počeo javljati 1938. Gradili su brodove za Financijsku stražu, jedan remorker, potom razarače “Ljubljana” i “Zagreb” za mornaricu Kraljevine Jugoslavije i dva velika putnička broda “Sarajevo” i “Šumadija”. Split je u to vrijeme bio jedina brodograđevina industrija Jugoslavije.

Pred početak II svjetskog rata, točnije 30. srpnja 1936. započelo je u splitskom Brodogradilištu novo razdoblje koje je označilo početak suvremene brodogradnje u Splitu. Te je godine porinut u more prvi željezni brod na vlastiti parni pogon-remorker ''Konjic''. Time je započeta gradnja željeznih brodova po suvremenoj tehnologiji, čime je učinjen prijelaz sa zanatske na industrijsku brodogradnju. Na tim temeljima, poslije II svjetskog rata podignuta je moderna i u svijetu poznata Brodograđevna industrija ''Split'' - Brodosplit.

U posljednjih sedamdesetak godina brodogradilište je isporučilo više od 350 brodova s ukupnom nosivošću od preko 10 milijuna tona. 80% proizvodnje Brodosplita odnosi se na inozemne naručitelje. Mnogi od ovih brodova dobili su priznanja od uglednih međunarodnih institucija. Samo u posljednjih dvadesetak godina, deset je brodova sa splitskih navoza na listama najboljih projekata u svojim kategorijama. Autoritet kojim Brodosplit danas nastupa u međunarodnim brodograđevnim krugovima i povjerenje koje brojni klijenti poklanjaju njegovim stručnjacima rezultat su dugogodišnjeg uspješnog rada i visoke kakvoće širokog proizvodnog asortimana. 

Dugogodišnje iskustvo i stručnost naših brodograditelja u gradnji sofisticiranih brodova različitih namjena - od putničkih, trgovačkih, kontejnerskih, od brodova za prijevoz nafte, tekućih i rasutih tereta, ledenica, jaružala do drugih specijalnh tipova i vojnih brodova - čine Brodosplit uspješnim i svjetski priznatim brodogradilištem.

Novinar "Slobodne" DENIS KRNIĆ piše 17.01.2008. :

Split je početkom 20. stoljeća brojio čak sedam škverova, kojima možemo pribrojiti i po jedno brodogradilište u obližnjem Vranjicu i Solinu. Nema što se od brodova nije gradilo: od sitnih popravaka i remonta, gradnje ribarskih koća, jedrenjaka, do motornih jahti, jedrilica, putničkih, ratnih i patrolnih brodova.

Bilo je to doba između dvaju svjetskih ratova, kada je Split od siromašnoga grada s ruba Habsburškog Carstva sazrijevao u glavnu luku Kraljevine Jugoslavije. Škverova je bilo u svim dijelovima grada: Matejuška na zapadu, Lučac na jugu, Lora i Supaval prema sjeveru i istoku; gdje god da je pogled sezao, pružale su se vizure jarbola s kalafatima.

Povijesni izvori kazuju o najstarijem brodogradilištu modernog doba, škveru “Košćina”, utemeljenom 1831. godine na Lučcu. Brodogradilište ugledne obitelji Košćina na toj lokaciji radi do 1875., kada se zbog željezničke pruge kopa prokop kroz Lučac i Manuš pa seli zapadno od Matejuške, podno Tomića stina, na mjestu gdje je danas ruina hotela “Ambasador”.

"Konjic", prvi željezni brod, početak suvremene brodogradnje - Split, 1936. g.